DIV OŽIVLJAVA ŠKVER

Intervju s Tomislavom Debeljakom – Jutarnji list, 27.12.2015.pdf

U Brodosplitu smo dvije godine i devet mjeseci, u ožujku će biti točno tri godine. Došli smo 8. ožujka 2013., a prije toga tri godine snimali smo stanje, dakle u Brodosplitu smo zapravo već gotovo šest godina. Na početku sam imao viziju da ćemo sve probleme riješiti za šest mjeseci, a danas znam da za promjene u nekim navikama treba proći cijela generacija, govori razmjerno mladi samoborski poduzetnik Tomislav Debeljak (40), vlasnik DIV grupe čije je sjedište u Samoboru. Vrijednost njegovih tvrtki, procjenjuje se na oko 200 milijuna eura, dok su im dugovanja prema bankama 20-ak posto vrijednosti imovine, dakle oko 40 milijuna eura.

Uz – u hrvatskim okvirima – mega-posao s više od dvije tisuće radnika u splitskom škveru, DIV grupa otprije ima 1200 zaposlenih u osam tvornica na sedam lokacija u regiji: u Samoboru i Kninu, zatim u Konjicu i Sarajevu u BiH, pa u Valjevu i Svrljigu u Srbiji, te u slovenskim Jesenicama. Na području bivše Jugoslavije najveći su proizvođač betonskih pragova, a na hrvatskom tržištu najveća su grupacija specijalizirana za preradu, proizvodnju i trgovinu vijčane robe te ostalih strojnih dijelova i metalnih proizvoda. DIV grupa svake godine povećava promet i preko 40 posto, a nedavno su potpisali ugovor o gradnji tvornice betonskih pragova u Sisku, vrijedne 10 milijuna eura, za koju bi dokumentacija trebala biti gotova 2016., a objekt dovršen 2018.

– U Brodosplitu su, napokon, iza nas loši ugovori koje smo naslijedili, kadrovsko restrukturiranje i veliki dio tehnološkog restrukturiranja. Mi nismo imali prostora za ugovaranje brodova s gubitcima, jer država je sudjelovala u restruktruriranju samo s pokrivanjem troškova iz prošlosti, te smo sada ostali sa sklopljenim ugovorima koji su svi pozitivni. Smanjili smo cijenu našeg rada na minimum, kroz racionalizaciju u nabavi, tehnologiji, organizaciji rada…, govori Debeljak i objašnjava kako su zbog sadašnjih cijena novih tankera i balkera (brod za prijevoz rasutih tereta) na svjetskom tržištu bili primorani odbijati mnoge poslove.

– Ne želimo raditi brod čija je cijena na tržištu 300 milijuna, a nas izrada stoji 400 milijuna. Zato smo odbili i izradu dva tankera za jako kvalitetnu ekipu iz zadarske tvrtke Tankerska Next Generation (TNG), čija se gradnja sada završava u Južnoj Koreji. Mi bi po svakom njihovom brodu, prema aktualnim cijenama na svjetskom tržištu, imali po desetak milijuna dolara gubitaka. U Južnoj Koreji i Kini država pokriva gubitke brodogradilištima. Južna Koreja će pokriti minus između prodajne cijene od oko 50 milijuna dolara i proizvodne od oko 60 milijuna za svaki brod koji je naručila zadarska TNG. Kod nas te gubitke nisu bili spremni snositi ni država, ni TNG, ni Brodosplit i zato je taj posao otišao Južnokoreancima, tumači Debeljak. Takvih poslova je i dalje dovoljno na tržištu i s njima nije teško napuniti knjigu narudžbi no to bi bilo pogubno za Brodosplit.

Nije uvijek bilo tako, zlatne godine u brodogradnji, kada su cijene brodova bile najviše, bile su od 2004. do 2008. Debeljak tvrdi da je Brodosplit i tada radio najkvalitetnije brodove, no da tadašnje uprave nisu iskoristile visoke cijene brodova na svjetskom tržištu i veliku priliku za oporavak splitskog škvera, vječitog gubitaša kojega je s milijardama kuna svake godine morala dotirati država.

– Da su tada u Brodosplitu ugovarali poslove bar po onim najminimalnijim cijenama kineskih brodogradilišta, ali na dan primopredaje, ne bi napravili 12 milijardi kuna gubitaka, već 100 milijuna dolara dobiti. Oni su ugovarali fiksnu cijenu u dolarima na dan sklapanja ugovora, bez devizne i klauzule na cijenu čelika. A tečaj dolara i burzovna cijena čelika jako utječu na pozitivno poslovanje, objašnjava samoborski poduzetnik koji kao kuriozitet spominje kako su u to vrijeme gubici bili oko 30 posto viši od proizvodne cijene broda, a od toga su svega 14 posto iznosile plaće radnike.

Njegov stav je da plaće djelatnika nisu ključna stvar u racionalizaciji poslovanja, već prodaja i nabava, gdje je veliki odljev i priliv novaca. No, ističe kako je prije u Brodosplitu radilo 3400 ljudi, od kojih njih 1400 godinama nije dolazilo na posao, a primali su punu plaću.

– Sada imamo fiksno zaposleno više od dvije tisuće ljudi, a ostalo je plivajuće. Npr. AKZ radnika u nekom trenutku trebamo 270, a u nekom 120, pa ih angažiramo prema potrebi.

U užem menedžmentu je desetak ljudi, u širem ih je 50-ak, a sve skupa u menedžmentu i vođenju projekata je još stotinjak ljudi. Od više od dvije tisuće zaposlenih, njih 1500 je u proizvodnji, a prosječna bruto plaća je 9200 kuna, što s troškovima prijevoza je prosječno više od 6000 kuna neto. To je najviše u hrvatskoj brodogradnji. Mislim da su naši zaposlenici toga svjesni, jer je atmosfera postala puno opuštenija ali i učinkovitija nego na početku. Ja sam prema svima nastojao uvijek biti potpuno iskren, pošten i otvoren: recimo, nikad nisam krio da navijam za Dinamo i mislim da me zbog toga još više cijene, priča Debeljak i otkriva kako u Brodosplitu mjesečno za fiksne troškove – plaće, struju, plin, vodu… – treba osigurati do 27 milijuna kuna, a s DIV grupom taj iznos se penje na 40 milijuna kuna. No, ističe kako je plan likvidnosti Brodosplita stabilan, te da su već na početku prosinca imali za plaće za siječanj i za dio veljače.

– Zaposlenost, svi naši radni kapaciteti, popunjeni su do kraja 2017., a dijelom i do 2019. Imamo ugovorene poslove u vrijednosti od tri milijarde kuna. Nažalost, proizvodni kapacitet trenutno nam je limitiran na 1500 proizvodnih radnika. Od toga smo ih 500-njak mi sami školovali u zadnjih tri godine. Mi stalno zapošljavamo, ali nema dovoljno školovanih ljudi na tržištu rada, mi ih ne možemo školovati tisuću preko noći, a država je zabranila uvoz radnika. Zato do kraja 2017. ne možemo prihvatiti ni jedan veliki posao. Ukoliko bi dozvolili uvoz radne snage, tada bi mogli ugovarati i nove poslove, jer brodograđevnih kapaciteta još imamo, tvrdi Debeljak.

Većina poslova koje je Brodosplit sklopio u zadnje tri godine javnosti su poznati: gradnja morskih brana za Veneciju, ophodnih brodova za Hrvatsku ratnu mornaricu, najvećeg jedrenjaka na svijetu, brodskih motora, riječnog kruzera, putničkih jedrenjaka, radnog broda za održavanje obale, lučkih dizalica, najzahtjevnijih dijelova brodova za jedno od najvećih svjetskih brodogradilišta Fincantieri, jahte od 60 metara…

– Naša satnica koju prodajemo je 22,5 eura, a sat rada nas stoji oko 20 eura. Direktno u brodogradilištu mjesečno ukupno radimo oko 150 tisuća radnih sati, što je više od tri milijuna eura, a to je uz ostale poslove projektiranja i ostalih popratnih usluga koje Brodosplit nudi dovoljno za pokrivanje svih troškova, naoko lagano zatvara mjesečnu financijsku konstrukciju Brodosplita Tomislav Debeljak koji se pohvalio i novim, značajnim poslom s već poznatim partnerom, Consorzio Venezia Nuova, talijanskom kompanijom u vlasništvu države i grada Venecije.

Naime, Brodosplit je 11. prosinca na natječaju u Veneciji ocijenjen najboljim i očekujemo potpisivanje novog (trećeg) ugovora početkom godine. Riječ je o izradi još 22 morske brane, uz već lani potpisane ugovore za 41 branu.

– Konkurencija su nam bile dvije talijanske firme, a mi smo bili jeftiniji za sedam posto. Bio sam siguran da ćemo sada dobiti i taj novi posao, govori Debeljak i objašnjava kako su na morskom ulazu u Veneciju četiri prolaza. Jedan prolaz zatvoren je branama prije tri godine, za drugi sa 20 i treći sa 21 branom Brodosplit je lani pobijedio na natječaju, a za četvrti prolaz sa 22 brane posao je dobio prije nekoliko dana.

– Isporuka prvih brana za Veneciju kreće u travnju 2016. Četiri brane potpuno su gotove, a šest ih je na skladištu i još samo nisu obojane, priča Debeljak koji je posebno ponosan na pola milijarde kuna vrijedan posao gradnje najvećeg jedrenjaka na svijetu, dugog 162 metra s pet križnih jedara, za brodarsku kompaniju Star Clippers Ltd. iz Monaka.

– Za izradu običnog ‘balkerijera’ kakve je Brodosplit gradio, prosječno treba duplo manji broj sati nego za najveći jedrenjak na svijetu koji sada gradimo. Dakle, to je posao kao da gradimo dva velika ‘balkerijera’. Ali, zbog cijena na svjetskom tržištu, ‘balkerijere’ bi gradili s gubitkom od preko 100 mil kuna, a ovaj posao radimo s dobitkom, zadovoljno zaključuje prvi čovjek Brodosplita koji kao neospornu činjenicu navodi kako su posao s MORH-om – gradnju ophodnih brodova za HRM – dobili po tržišnim uvjetima, jer su imali najjeftiniju ponudu, s time, kako kaže, da su inozemne bile 50 posto veće od njihove.

Restrukturiranje, odnosno privatizacija Brodosplita bila je jedan od posljednjih uvjeta uoči ulaska Hrvatske u EU i država ga je zapravo morala privatizirati pod svaku cijenu…

– Brodosplit je bio veliki problem pri ulasku Hrvatske u Europsku uniju koji se po svim pravilima EU morao riješiti. Prijetio je i veliki socijalni problem, moglo je doći do većih nemira da je 3400 ljudi ostalo bez posla. DIV grupa je ušla u proces restrukturiranja, no nažalost do danas je i u dijelu hrvatske politike ostao problem nerazumijevanja što je to restrukturiranje. U ožujku ove godine Vladi smo poslali 20 točaka prigovora u kojima smo argumentirano pokazali kroz kakva sve nerazumijevanja prolazimo u poslovanju s državom. Recimo samo da nam ne priznaju kamate na dugovanja zbog neispunjenih obveza države, a to nam je oko 60 do 70 milijuna kuna. Da je država napravila sve što je potpisala i obvezala se da će napraviti u restrukturiranju, mi bi danas imali minimalno još 300 zaposlenih više i dizali bi BDP za 100-ak milijuna kuna više. To je definitivno posljedica antipoduzetničke klime, za državu smo svi mi privatnici negativci i lopovi, govori.

– To vam je ovakav odnos: Brodosplit je bolesnik kojeg je pregazio vlak, a DIV grupa je doktor. Doktor na početku dogovori da mu za ozdravljenje bolesnika treba rendgenska slika, nalazi, lijekovi…, o tome se dogovorimo kao i o dinamici liječenja. A onda počne: ne radi aparat za rendgen, nemamo novaca za nalaze… U takvim uvjetima doktor treba biti umjetnik da ozdravi pacijenta, priča. No ta priča je iza nas i sada pacijent ponosno korača bez potrebe za štakama.

No Brodosplit optužuju za nenamjensko trošenje državnih sredstava…

– Takve optužbe rezultat su velikog neznanja pojedinaca. Naime, za nadgledanje procesa restrukturiranja odabrana je Hrvatska brodogradnja- Jadranbrod (HBJ), koja je svih prijašnjih godina odobravala sve one negativne stvari u poslovanju brodogradnje. Oni i dalje žele raditi po starome, što je glavni uzrok naših nesuglasica. No, mi smo u cijeli posao uveli najveće stručnjake za restrukturiranje iz Bruxellesa, pa smo uspjeli ispraviti njihove pogrešne stavove, tvrdi vlasnik DIV grupe.

On smatra da većina ljudi ni danas ne razumije što je to restrukturiranje, kakva je uloga države u tome i da pritom država ne pogoduje privatnoj kompaniji. Navodi kako su Amerika i Njemačka zbog krize 2009. skupo platile restrukturiranja njihovih najvećih kompanija.

– Oni nisu pogodovali privatnicima nego su spašavali svoju ekonomiju. Bez toga bi te kompanije propale, ljudi bi završili na burzi, stala bi proizvodnja, ne bi se kupovali njihovi proizvodi, država ne bi naplaćivala poreze…, a za državu bi sve to bilo puno skuplje, govori Tomislav Debeljak te navodi i drugi primjer: investitoru koji u Europi pokreće novu proizvodnju i otvara radna mjesta po pravilima EU država daje 40 do 60 posto poticaja za gradnju tvornice.

– Tako isto po drugoj strani mi smo spasili dvije tisuće radnih mjesta, a kroz restrukturiranje smo zajedno s državom obvezali pokrili 12,5 milijardi kuna gubitaka koje su napravile bivše uprave.

U tome sa 60 posto ili sedam milijardi sudjeluje država, a 40 posto ili nešto više od pet milijardi vlastiti je doprinos. Prije našeg dolaska u Brodosplit, država je uložila oko šest i pol milijardi kuna, i obvezala se da će pokrivati gubitke na brodovima za koje su prije potpisani ugovori – što je više od 300 milijuna kuna, te gubitke na slobodnim kapacitetima odnosno plaće za 1400 ljudi koji nisu dolazili na posao – a to je bilo oko 400 milijuna kuna. Tih 700 do 800 milijuna kuna za rješavanje dubioza iz prošlosti država je otprilike pokrila, navodi Debeljak te nastavlja objašnjavati kako je Brodosplit kroz restrukturiranje tri milijarde kuna starih dugova prema državi zatvorio prodajom državi gotovo kompletnog zemljišta i hala i time pokrio veći dio vlastitog doprinosa, a sve nekoliko godina prije same privatizacije.

– Mi sada nismo vlasnici zemljišta i hala, u najmu smo kod države i zato ni ne može biti govora o gašenju proizvodnje i gradnji stanova, kakve glasine su se pojavljivale, kaže.

– Brodosplitu je nakon toga ostalo još oko 2,4 milijarde kuna vlastitog doprinosa koje smo trebali zatvoriti u pet godina. Prema pravilima EU u restrukturiranju ne treba za taj iznos dokapitalizirati firmu, jer se nikad ne bi našao kupac, nego u izračun vlastitog doprinosa ulaze sredstva od kredita, bankovnih garancija, raznih ušteda, tehnoloških I organizacijskih ulaganja… Do sada smo zatvorili oko 1,4 milijardu kuna, što je za oko 400 milijuna više od predviđene dinamike, no u iduće dvije godine i dva mjeseca ostala nam je još milijarda kuna, govori Debeljak a na pitanje koliko je DIV grupa uložila svoga novca u Brodosplit, spremno odgovara:

– Na početku smo uložili 53,7 milijuna kuna, od toga 3,7 mil kuna u kupnju dionica Brodosplita, te 50 milijuna kuna dokapitalizacije Brodosplita, a što je u zadnje vrijeme najveća privatna investicija u bilo koje hrvatsko brodogradilište. Osim toga, DIV grupa za Brodosplit je dizala bankovne garancije i posudila mu 50 milijuna kuna za plaće kada država ništa nije isplaćivala. Ne pada mi na pamet prodavati udio u vlasništvu Brodosplita jer vjerujem da će dionice koje smo kupili za 53,7 milijuna kuna nakon završetka procesa restrukturiranja, a najviše za tri do četiri godine, vrijediti barem milijardu kuna. No ni tada me neće zanimati prodaja, ja sam već sada u DIV-u zaradio dovoljno da moja djeca mogu spokojno živjeti. Ja to ovako vidim, a kako bi moj otac govorio: neko je rođen da bude sportaš, netko da bude pjevač, a on i ja smo dobili ulogu da stvaramo radna mjesta. Ne bih se libio voditi niti jedan poslovni sustav koji trenutno postoji u svijetu, a – recimo – politika me uopće ne zanima.

Iako se u medijima spominjalo kako je DIV grupa najozbiljniji kupac za tvrtku Tibo iz Matulja, izgleda da od toga neće biti ništa.

– Za Tibo smo bili zainteresirani, mislim da smo je mogli spasiti, no bojim se da smo odustali od toga. Zbog prevelike negative od strane sindikata vjerojatno ćemo se povući, kaže.

DIV grupa je obiteljska tvrtka: Tomislav je 50-postotni vlasnik, a po 25 posto imaju njegovi roditelji, otac Božidar i majka Vjera. U nadzornom odboru su Tomislavova supruga Danijela i sestra Vedrana.

Tvrtka je nastala još 1971., kada je njegov otac Božidar napustio siguran posao u Remontnom zavodu u Bregani, te u garaži u Samoboru otvorio vlastiti obrt kojeg je nazvao DIV, što je kratica za Debeljak – izrada vijaka. Tomislav je rođen 1975., kada se posao već počeo širiti.

– Jako poštujem svoga tatu. Oduvijek sam bio zainteresiran za posao, on me na to nije tjerao, ali me vodio sa sobom i već s desetak godina išao sam s njim na poslovne sastanke. Meni je sve oko firme bio veliki gušt, kao drugoj djeci igrati igrice ili nogomet. Već s 15 godina tata mi je često davao priliku da odlučujem. Bilo je pitanje gdje ćemo raditi halu, tata je rekao da ja odlučim i tako je i bilo. Tako me već kao klinca naučio donositi odluke. No, često mi je i kontrirao, ali samo zato da argumentima obranim svoju odluku, a kroz te rasprave s njime stjecao sam mudrost i puno širu sliku o svakom konkretnom poslu. Majka mi je isto velika potpora koja je prepuna mudrih izreka koje mi olakšavaju u mom životnom putu. Oboje su danas ponosni na sve što smo postigli i apsolutno vjeruju u svaku moju odluku. Ponekad i danas raspravljamo o nekim poslovnim odlukama, a ja bih volio da mi i više pomažu u poslu, govori Tomislav koji sa suprugom Danijelom ima čak osmero djece. Najstariji je Željko (14), slijede Klara (13), Filip (11), Katina (9), Anastazija (7), Leda (5), Jakov (3) i Andrija koji još nema ni godinu dana.

– Divim se mojoj Danijeli koja sama vodi brigu o djeci, nemamo ni kućnu pomoćnicu, a ona sve stiže, govori Tomislav Debeljak koji je do prije godinu dana s tako mnogobrojnom obitelji živio u dvosobnom stanu u Bregani.

– Prije godinu dana smo dovršili gradnju kuće u Samoboru i preselili se. No, i nakon toga još desetak puta vraćali smo se u naš stan, u kojem smo živjeli cijeli život i koji nam jako fali, iako je bilo malen. I danas, godinu dana nakon što smo se preselili, fali mi stan, govori Debeljak koji za sebe kaže da je dosta tradicionalan, konzervativan i vjeran, pa bi mu zato teško bilo preseliti se iz njegova rodnoga grada.

– Razmišljao sam ponekad i o životu u Zagrebu, razmišljao sam 2013. kada smo preuzeli Brodosplit i o životu u Splitu. Split je zaista predivan grad, ali ne bih mogao živjeti u njemu, kao ni u Zagrebu. Moje selo je ipak moje selo, kaže Debeljak koji u Splitu ima iznajmljeni stan.

– Kada smo preuzeli tvornicu u Kninu i kada je trebalo najviše zapeti, bio sam tamo 10 posto svoga vremena. U Svrljigu u Srbiji isto tako. A u Splitu sam na početku bio 120 posto svoga vremena, a sada sam 70 posto. Tjedno sam četiri dana u Splitu, a ostatak u Zagrebu, priča Debeljak koji je bio talentirani harmonikaš, svirao je klavir i saksofon, bavio se streljaštvom, skijaškim trčanjem, volio tenis, kao učenik išao na razna državna natjecanja iz fizike, matematike, informatike i tehničkog odgoja, a nadraži hobi mu je danas vožnja jet-skijem, s kojim zna po četiri, pet sati ići od Splita do Paga.

Pohađao je Fakultet strojarstva, ali nije diplomirao.

– Prestao sam ići na predavanja jer mi se ukazala prilika da razvijem jedan patent. Tome sam tada posvećivao jako puno vremena, a taj patent su mi ukrali jer ga nisam zaštitio. Danas sam registrirani vlasnik 30-ak patenata za vijčanu robu, željeznice, strojeve za montažu kolosijeka i plovećih objekata, govori Debeljak kojeg već godinama intrigira mogućnost da se velike sante leda u moru koriste kao korisna površina na kojima se mogu graditi i gradovi. To nije samo njegova ideja, jer su je već pokušavali razvijati u povijesti: u drugom svjetskom ratu Kanada je kroz projekt Habakur pokušavala napraviti nosač aviona od leda, i djelomično je u tome uspjela, no drugi svjetski rat je završio i projekt je stao.

– U takvoj viziji mogle bi se relativno lagano spojiti dvije udaljene točke koje razdvaja more a da taj projekt bude profitabilan. Recimo, mogli bi napraviti pontonski most od Hrvatske do Italije koji bi bio postavljen na plutajućim santama leda. No najveća vrijednost je dobivanje sigurnog i jeftinog i mobilnog prostora na moru. S takvim projektima nisam stao, na njima i dalje normalno radimo u suradnji s Fakultetom u Splitu i ostalim partnerima, jer to nisu neke velike investicije. Do sada sam na razvoj plutajućih platform od leda kao konstruktivnog materijala utrošio par milijuna kuna, otkriva Debeljak koji smatra da bi, uz sve poslove i dobre organizacije, sada mogao otići dva tjedna na godišnji odmor.

– Ali, previse bi mi falio posao, pa ipak dogodine, završava.

Intervju s Tomislavom Debeljakom – Jutarnji list, 27.12.2015.