Dokumentarna praksa nastala iz dugotrajne prisutnosti u zajednicama, bilježeći ljude i procese
Arhivi pamte odluke, ali često zaboravljaju ljude
Između službenih zapisa i stvarnog života kolektiva postoji praznina. Upravo ondje nastaje dokumentaristika unutar sustava – praksa koja povezuje ono što se događa s onim što ostaje zapamćeno.
Zajednice ne žive u dokumentima, nego u odnosima, stvaralaštvu i svakodnevici. Taj se život rijetko vidi iznutra, a još rjeđe ostaje zapamćen. Rad dokumentaristice unutar sustava temelji se na prisutnosti u ključnim fazama, praćenju života zajednice dok nastaje, razvija se i traje, te na tome da vidljivim učini ono što je uobičajeno, ali presudno.
Ova praksa nije novinarstvo, odnosi s javnošću niti marketing.
Potreba za dokumentaristikom unutar sustava
Život mnogih zajednica vidljiv je uglavnom izvana. O njima se govori kroz službena priopćenja, javne kanale, projekte i promotivne sadržaje, ali ono što ih uistinu oblikuje ostaje izvan kadra. Svakodnevna praksa, odnosi, neformalna znanja i mali rituali koji povezuju ljude rijetko se sustavno bilježe, iako upravo oni omogućuju kontinuitet i osjećaj pripadnosti.
Iz tog prostora razvila se moja profesionalna pozicija.
Ne dolazim kako bih proizvela sliku, nego kako bih bila prisutna uz ono što se gradi dok nastaje. Sudjelujem u svakodnevici, gradim odnose povjerenja i ostajem uključena ondje gdje se zajednica gradi kroz djelovanje – uz prilagodbu načina rada kontekstu, unutarnjoj dinamici i stvarnim potrebama svakog projekta.
Način rada i uloge
Ova praksa zahtijeva više funkcija jer se dokumentarni trag ne može odvojiti od načina na koji se formira i ostaje pohranjen. U tom radu istodobno djelujem kao fotografkinja, snimateljica, montažerka i urednica.
Te uloge nisu zasebni poslovi, nego povezani alati jedne autorske odgovornosti. Fotografija, video, montaža i uredničko oblikovanje služe istoj svrsi: praćenju života zajednice kroz trajanje i stvaranju vjerodostojne memorije njezina postojanja – one kojoj se zajednica može vratiti, u kojoj se može prepoznati i na koju se može osloniti u trenucima promjene.
Takav rad ne traži brzinu, nego vrijeme i spremnost da se ostane prisutan i onda kada se naizgled “ništa” ne događa.
Razlikovanje u odnosu na druge prakse
U Hrvatskoj ova uloga do sada nije bila jasno artikulirana. Postojali su pojedinačni primjeri i različiti pristupi, ali ne i definirana profesionalna pozicija. Upravo zato ovdje govorim o dokumentaristici unutar sustava kao praksi, a ne samo o vlastitom radu.
Ono što ovaj način dokumentiranja razlikuje od klasične dokumentarne fotografije i filma jest kontinuitet, unutarnja pozicija i polazište iz kojega djelujem, a koje se ne temelji na unaprijed definiranoj slici, nego se oblikuje u dijalogu s procesima i ljudima. Osim što odgovara na događaj, dokumentaristika unutar sustava ostaje uz razvojne linije koje mu prethode i koje iz njega nastaju. Bilježi ishode, ali i njihove nastanke, čime zajednici vraća cjelovitu sliku vlastitog djelovanja.
Čini vidljivima strukture, odnose i dinamike koje izvana ostaju nevidljive.
Kulturna baština i kolektivno pamćenje
Moj rad temelji se na dugogodišnjem dokumentiranju različitih oblika zajedničkog djelovanja. Takva praksa zahtijeva stalnu uključenost, osjetljivost za odnose i etičku odgovornost prema ljudima čiji se život i rad bilježe.
Dokumentiram procese koji traju, mijenjaju se i prenose. Pratim načine djelovanja, prijenos znanja i svakodnevne prakse koje oblikuju identitet zajednice. Tako nastaje zapis trajne vrijednosti koji s vremenom postaje dio kulturne baštine i kolektivnog pamćenja – ne kao idealizirana slika, nego kao stvarno svjedočanstvo načina na koji se zajednica održava.
U tim zapisima jednaku težinu imaju i veliki pomaci i mali, ponavljajući trenuci koji čine nečiji dan.
Etika i odgovornost
U svom radu ne razdvajam zapisivanje od tumačenja. Fotografija i snimka nastaju iz susreta i međusobne odgovornosti. Montaža je za mene odluka odabira, a urednički postupak nosi svijest o tome kako će zajednica biti viđena i sačuvana.
Posebno ondje gdje su ljudi ranjivi, a odnosi dugotrajni, etika nije dodatak radu, nego njegov temelj.
Bez etike, dokument postaje samo slika.
Ono što nije zapisano iznutra, s vremenom se ispriča pogrešno.
Ova praksa gradi vizualno svjedočanstvo – dugoročni trag jednog vremena, prostora i ljudi, koji zajednici omogućuje da vlastitu povijest vidi, razumije i prepozna kao vrijednu.
Zašto sada – imenovanje ove prakse
Dokumentaristika unutar sustava zahtijeva praćenje ljudi i odnosa u njihovu stvarnom trajanju, razumijevanje formalnih i neformalnih procesa te stvaranje zapisa identiteta iznutra. To nije materijal koji se u potpunosti planira unaprijed. To je svjedočenje koje nastaje paralelno sa životom zajednice.
U vremenu strojno vođenog bilježenja i obrade informacija tehnologija može arhivirati podatke, ali ne može tumačiti kontekst, odnose i etičku dimenziju. Ova praksa ostaje utjelovljena jer se temelji na prisutnosti, odgovornosti i trajanju.
Ova pozicija nije nova, ali joj je potrebno pojmovno uporište. Njome se imenujem i artikuliram rad koji već postoji, jasno pokazujući njegovu vrijednost za zajednice koje žele razumjeti vlastitu prošlost dok još žive svoju sadašnjost.
Jer zajednice ne nestaju kada se promijene, nego kada više nema nikoga tko svjedoči iznutra.
Anita Matijaš
dokumentaristica unutar sustava
Autorica vizualnih kronika i dokumentarnih zapisa koji nastaju u suradnji sa zajednicama i organizacijama u važnim fazama njihova djelovanja
Škveranka 